ETIKA, POLITIKA I JAVNA UPRAVA
Ključne riječi:
etika, moral, politika, javna uprava, etički kodeksSažetak
Usljed pojmovne nejasnoće etika će se kao zasebna disciplina razvijati u dva pravca, i to kao: autonomna i heteronomna etika. Prvotna smatra da je izvor morala u čovjeku samom, dok potonja zastupa gledište da je izvor morala izvan čovjeka. Moralnosti nema bez određenoga stupnja svijesti. U etici savjest znači sposobnost prepoznavanja i razlikovanja moralnog dobra i zla, odnosno moralna savjest je subjektov sud o moralnosti čina koji želi učiniti. Da bi se prosuđivalo o nečemu kao dobrom ili lošem, potrebno je posjedovati mjerilo ili kriterij. Mjerilo za moralni sud pojavljuje se u obliku normi i pravila. Norme i pravila su obavezni, propisani od društva ili autoriteta. U osnovi normi i pravila nalaze se vrijednosti.
Etiku i politiku povezuje od Platona i Aristotela isti cilj brige za dušu i odgoj građana. Stoga je zajednički temelj etike i politike ideja pravednosti kao najveće vrline u djelovanju pojedinaca kao i u skladnom ustroju države. Zahtjev da se javna uprava odvoji od politike i da se državni službenici ne smiju baviti politikom dolazi od onih koji područje javne uprave proglašavaju vrjednosno neutralnim. Kao praktično područje nauke, javna uprava je u svom postojanju uvijek bila povezana sa vrijednostima – političkim, ekonomskim, etičkim, i dr. O trajnom postojanju ove veze potvrđuju primjeri: oblikovanje javnih politika, „novi javni menadžment“ i pisani Etički kodeksi.